Od Martina Broda do Golubića žive većinom Srbi i njima je ta željeznica, ta Unska pruga, bila mjesto zapošljavanja. Život. Netko je bio pružni radnik, drugi skretničar, treći je radio kao prometnik, a najviše su gravitirali Kninu, govori Edin Demirović, šef željezničke stanice u Kulen Vakufu. Priznaje nam da je izgubio nadu da će pruga ponovno oživjeti

Korov i drača mjestimice preuzimaju Unsku prugu; urastaju u golo tkivo željeza kako bi ga zaogrnuli i sakrili. A prije nešto manje od četiri desetljeća u kolodvorskim čekaonicama, stanicama, kafanama i svratištima bivalo je živo i žamorno, zadimljeno i užurbano; pogledi su se ondje susretali, dogovarali poslove, nazdravljali za polazak ili čekali nečiji povratak

U drugom dijelu reportaže o zagrebačkim kestenjarima upoznajte Sadata i Hakika Ibraimija koji rade na Cvjetnom trgu. Ispričali su nam kako su njihovi rođaci koji su se prvi počeli baviti tim poslom spavali u bivšim torovima za svinje, obavljali higijenu u kafićima i javnim kupalištima i pekli kikiriki po pekarama. Danas se živi bolje, prolaznici ih uglavnom pozdravljaju s “Legendo”, ali i dalje znaju čuti pokoji nazadni komentar zbog svog porijekla.

Zagrebačka jesen ne može bez mirisa pečenih kestena, a ni bez uvijek istih pitanja o njihovim cijenama. Ali što zapravo znamo o ljudima koji stoje iza pećica na ulicama? Upoznajte priče kestenjara čiji su očevi, stričevi i djedovi davnih dana otišli s Kosova i raštrkani po većim gradovima Jugoslavije pokrenuli pucketavi biznis.

Većina vidi onaj dio braniteljske populacije koji je na neki način zbrinut nakon rata, ljude koji su dobili penziju, koji su uključeni u rad raznih udruga i slično. Oni imaju viška vremena pa se i dan danas bave ratom. Mi obični branitelji, osim ako imamo oštećenje tijela, praktički nemamo privilegija. Manji broj ljudi, koje možemo nazvati ‘profesionalnim braniteljima’, prisvaja Domovinski rat i onemogućuje drukčiju perspektivu.

Činilo mi da gledam sasvim novu, nikada viđenu predstavu, ne samo zato jer sam slušala različito intoniran govor protkan neobičnim konstrukcijama („migoljasta masa“, „živo meso na kosturu“), gledala pantomimu i prije spomenuta otklone, već zato što su glumci doista zdušno „vježbali“, a to je, dobro svi znamo, jako zarazno. Bilo je dirljivo kada su Selena Andrić i Dominik Karaula na zajednički poklon pozvali Lelu Margitić koja je pratila predstavu iz prvog reda i iskreno se nadam da se uvjerila da je Queneau ostao u pouzdanim rukama.

Bio sam mrtav već tri sata i četrnaest minuta. Vrijeme koje je zabilježeno zelenkastim brojkama bilo je jedino čega sam mogao biti svjestan. Ništa drugo nije označavalo točku u koju sam se skutrio nakon što mi je iz tijela istekla i posljednja kapljica svijesti. Nije bilo sjećanja ni znanja, prošlosti i budućnosti na koju bih znanje mogao primijeniti. Nije bilo imena kojim bi se označila obitelj iz kojem sam potekao. Zapravo, obitelj? Što je to.

Jeste li spremni za šušanj omota, miris starih ploča i povratak u vrijeme kada se glazba slušala s dušom?Dođite, podijelite svoju glazbu i postanite dio priče u kojoj vinil živi! Ponesite svoje vinile – one koje želite prodati, zamijeniti ili jednostavno pokazati – i upoznajte druge kolekcionare i zaljubljenike u glazbu. Tko zna, možda baš ovdje naiđete na ploču koju tražite godinama ili pronađete novog prijatelja uz zajednički ritam.

Kad sam se našao ponad Virja u pjeskovitim poljskim putevima, kuda se jedva pješice prolazi zbog pijeska, i zapazio pred sobom jednu lijepu krajinu u živim kontrastnim bojama koje se ljeskaju na suncu, osjetio sam da je to zemlja "picoka"; graničarski kraj "konaka", najdužih pjesama i najmarljivijeg Podravca. Ukratko: "Picokland", krajina blagoslovljena pjesmom, zemljom i – pijeskom.

Posjetiteljski centar Đurđevački pijesci otvoren je 2022. godine u Đurđevcu, s ciljem da na suvremen i multimedijalan način predstavi jedinstvenu prirodnu pojavu poznatu kao “Podravska Sahara”. Riječ je o interpretacijskom centru koji u zatvorenom prostoru, pomoću tehnologije proširene stvarnosti, posjetiteljima omogućava doživljaj pješčanog krajolika i njegovih posebnosti neovisno o godišnjem dobu i vremenskim uvjetima.

Ako je vjerovati podacima Krunoslava Kodžića, koji je u zagrebačkoj kući „Vjesnik“ bio zadužen za istraživanje novinskog tržišta i kao analitičar naklada i planer, onda je tjednik „Plavi vjesnik“ u svojih dvadeset godina izlaženja (od 1954. do 1973., odnosno 970 brojeva) sveukupno tiskan u fascinantnoj nakladi od 75-76 milijuna primjeraka. Remitenda se do 1970. godine kretala između 4 i 15 posto. I za ondašnje i za današnje pojmove – radi se o fascinantnim brojkama, koje svjedoče o kvaliteti „Plavog vjesnika“ i njegovoj dubinskoj ukorijenjenosti s čitateljima, najvećim dijelom djecom i tinejđerima.

Ova iznimna avantura bit će predstavljena kroz video projekciju, autorovu priču, komentare sudionika i prigodnu fotografsku izložbu. Brajković je na put krenuo iz Vukovara sredinom lipnja, u Pariz je stigao 25. srpnja, a u Bjelovar se vratio u subotu, 6. rujna, kada mu je priređen svečani doček. Svoje je putovanje, kao iskusni fotoreporter, bilježio savjesno i temeljito, a dojmove i fotografije redovito dijelio s javnošću putem društvenih mreža i medija. Tijekom putovanja doživio je i razne avanture. U Austriji je zapeo na skrovitom šumskom putu, u Parizu završio na policiji jer je iznad Slavoluka pobjede podigao dron